PTIČJI PJEV
Autor/-ica: rijec

ovo nije priča o ptici

Postoje dvije vrste zvukova. Oni koje proizvodi čovjek i njegovi i oni koje nam daje majka priroda. U one prve ubraja se tiktanje sata, buka automobila, zvuk s radija, a u one druge šum vjetra, glasanje životinja, žuborenje mora...Tog dana, na autobusnom kolodvoru velikog grada, stvorila se nezamisliva gužva. Jedna je djevojka ispod sata čekala roditelje čiji je autobus kasnio. Dvije djevojčice izgubile su svoju mamu i sad je uporno traže. Jednom starijem gospodinu zavrtjelo se u glavi i skoro se srušio. Jedan je student izgubio osobnu iskaznicu, a čak devet studentica žurilo se je preko gomile na autobus koji kreće za desetak minuta. Manja grupica prijatelja zadirkivala je starije osobe i glasno pričala o svakakvim neprimjerenim temama. Dva zaljubljena para besramno su se ljubila u javnosti dok ih je desetak drugih parova diskretno promatralo. Jedan je kondukter ispitivao ljude za smjer u kojem idu. Neki je otac pak vikao na svojeg sina jer je u dva dana potrošio tjedni džeparac. Jedan je starac glasno komentirao nekulturu današnjih mladih, a neki je drugi čovjek još glasnije komentirao poraz svoje nogometne ekipe. Na kolodvoru je čak stotinu ljudi pušilo cigarete, dvadeset njih Marloboro. Muškarac srednjih godina, koji je također pušio, razmišljao je o poklonu koji bi kupio svojoj ženi za imendan. Netko iz gomile viknuo je riječ na J. Dva prijatelja udvarala su se jednoj djevojci dok je neki 'mentalno zaostao' čovjek naglas smišljao kako zavesti tu istu djevojku svojim izvrsnim znanjem filozofije. Čula sam i nekoga kako priča viceve. Ali nitko nije čuo mene. Svi su radili neke svoje stvari i brinuli se za svoje probleme. Nitko se nije obazirao na moje pjevanje. A pjevala sam svoje najljepše pjesme. Pjevala sam što sam glasnije mogla. Čak sam sjela na najvidljivije mjesto, na veliki kolodvorski sat gdje me je svatko mogao vidjeti. Mislila sam da će me barem sada, dok je sve puno ljudi, netko primjetiti. Ali nije.Tada mi je sinula ideja. Bila sam svjesna opasnosti koje ona podrazumijeva no nisam oklijevala ni sekunde. U određenom trenu uletjela sam u kabinu za razglas. Zaprepaštena službenica mislila je da sam slučajno uletjela i željela mi je pokazati izlaz van. Ali ja se nisam dala otjerati, stala sam pred mikrofon i počela pjevati. Sad su me svi čuli. Bila sam tako ponosna. Pjevala sam sve glasnije i glasnije, sve ljepše i ljepše, a na licima ljudi počeo se javljati osmijeh.U tom trenutku, bila sam sigurno najsretnija ptica na svijetu iako se već sljedećeg trenutka sve završilo. Debeli zaštitar lupio me je metlom i u trenu sam pala mrtva. No svoju smrt sam dočekala jer sam osjetila da je moj život ipak imao smisla.